„Živ je!“ pomislila sam kad je paket stigao.
A ta misao nije čudna kad znamo da je tu večer u Tisnom, Boris bio leš. Sjedio je sam samcat i kao u nekom usporenom filmu, primicao čašu pive ustima. Služio se samo jednom rukom, dok mu je druga, nekako čudno i deformirano, mirovala u krilu. U trenutku kad me za njegov stol nanijela bujica ljudi, pogledao me praznim pogledom. Bio je izgoren od sunca i nije govorio.
A ptičica koja je jučer stigla u paketu iz Osijeka, čini se živa.
„Aaa, majica sa ptičicom!“
„Imam i za Tomu!“ kaže Boris. “Njemu sam nacrtao psa i pivo.”
„Super! Nego, ispričaj mi opet kako je to bilo?“
„Ujutro, sam krenuo biciklom, od Tisnog do Paklenice, 100km. Došao Mala Paklenica, hodao kanjonom i pao. Pukla košćica u zglobu! Kako da se vratim, a taman sam na pola puta? Pukla ruka, pa onda pukla gojza. I tako još 20 km sa sjebanom rukom i gojzom naprijed. Nakon cijelog dana hodanja, s otečenom rukom, sjedaj na bajk i vozi u Tisno. Opet 100 km! Sporo je išlo, boli ruka a sunce ubija. Umro sam i uskrsnuo za stolom s čašom pive u ruci.“
A zašto nisi išao na hitnu? Zašto nisi bajk ubacio u auto, da te netko poveze?
„Normalno da nisam išao doktoru, da ne misle da sam Čeh! Osim toga, nema odustajanja kad si čvoka u glavi.“
Borise, trebao si mi to sve prije reć! Pa daj, ako imaš, pošalji mi toga za Božić…tih tvojih čvoka, šta li?
volimbrdo.blog 